Došlo proljeće, vrijeme se proljepšalo. Jarunska duatlon liga došla do 5. kola, počele već i pripreme za Jarunsku triatlon sezonu, a mi uhvatili "totalnog" Dražena za naš intervju.

Dražen, kako je sve počelo?
Aktivno bavljanjem sportom, kao i svakom pravom Dalmatincu, mi nikad nije bilo ni na kraj pameti, dapače, nitko oko mene nikad nije niti jednom riječju spomenuo sport osim ako nije bilo igranje nogometa s dečkima na školskom igralištu. Trčanje mi nije nikad palo na pamet, bicikl samo kao prijevozno sredstvo po kvartu, a plivanje - kako sam školske praznike provodio u Šibeniku, 'oćeš- nećeš naučiš plivati.

Pa kako to da si krenuo u sportske vode? Čuo sam nešto i o country bandu?
Moja prava ljubav je bila glazba. Mladost mi je bila 'Vino i gitare' i filozofiranje o smislu života i na kraju sam od filozofa, rokera i bluzera nevoljno završio na country muzici i čak svirao u jednom bandu. Imao sam ekipu s kojom sam naučiti svirati gitaru, bili smo samouki, tako da je i dan danas moje znanje o glazbi vrlo skromno. No u neko doba mi je sve to postalo besmisleno i u kasnim 20-tima sam pokušavao pronaći smisao života. Mislio sam da ću ga pronaći svuda samo ne u sportu i to u dosadnom trčanju.

Početak tvog trčanja?
Početak trčanja: upoznao sam grupu Sri Chinmoy Marathon Team koja organizira Peace Run/ Utrku mira. Svidjela mi se je glazba Sri Chinmoya i njegova filozofija o miru, a oni su bili prvi za koje sam čuo da trče. Nagovorili su me da probam trčati. Pošto sam ja više umjetnik nego 'fizikalac' mislio sam, s mojih tada 29 godina, da je nepotrebno i kasno za bavljenje sportom, no nagovorili me i moj prvi krug oko Jaruna bio je u svibnju 1992. Usput su mi rekli da je maraton nešto što je jako naporno i da nema puno ljudi u Hrvatskoj koji su pretrčali maraton i to je bilo dovoljno da se upali crvena lampica u mojoj glavi i krenuo sam 1.7.1992 trenirati za maraton. Na pitanje kako trenirati za maraton, rekli su mi da počneš od najduže udaljenosti koju si napravio i svaku nedjelju je povećaš za 2-4 km i kako sam ja već imao 6km oko Jaruna, odmah sam krenuo na 10km i nakon 4 mjeseca, 11.1992. u Zurichu sam istrčao svoj prvi maraton: 3:27:40. Utrka je prošla super, bez nekog velikog napora, ali odmah nakon toga, već na prvom rastrčavanju, slijedile su ozljede od kojih sam se dugo oporavljao.

Najdraža sjećanja?
Volim se natjecati, pogotovo sa samim sobom i utrke mi guraju da treniram, no utrke mi ne ostaju u sjećanju, koliko treninzi. Uživam u organiziranim treninzima. Nekada sam sam trenirao, no u jednom trenutku, oko 1998 godine, počeo sam neobavezno trčati sa ekipom iz AK Sljemena koju je okupio Janković i to vrijeme mi je ostalo u najboljem sjećanju. Tada su počeli dolaziti i moji najbolji rezultati. Isto tako je i u plivanju. Treniram plivanje dvije i pol godine i uživam u treninzima s ekipom iz TK Swibir koje vodi Vinko Vrebac, a u dužinskim treninzima sa Zlatkom Horvatom i Tomislavom Jalušićem iz KPD Berislav Gauš. Na treninigu je, ako je ekipa dobra, sve intezivno, no opet vlada osjećaj zajedništva i grupe koja stremi prema zajedničkom napretku.

Plivanje ti dobro ide, kako si od Dalmatinca koji ni po ljeti ne ulazi u more postao plivač?
Sve je 'zaslužna' ozljeda na trčanju koja se je počela pojavljivati 2001g. Baš kad sam se naviknuo na svakodnevne treninge, a rezultati bili sve bolji i bolji i baš uživao u trčanju, ozljeda koju nisam mogao nikako izliječiti je postala tako ozbiljna da sam prestao trčati i to me je bacalo u očaj. Jednog dana Mirela mi je rekla da krenem na plivanje. Tada smo živjeli u Sisku, ona je odlazila na rekreaciju na sisački bazen i eto, uz nekoliko pokušaja počeo sam pomalo plivati. Ja sam ne uživam toliko u plivanju koliko u izazovima tako da sam se samo brčkao u bazenu, a onda mi je Zvonko Vida, moj trkački prijatelj, rekao za plivačku utrku na 1500m na Jarunu koju organizira Alen Pišpek i eto mene 2002. na prvoj plivačkoj utrci. Ta liga i kasnije Rep liga su me držali da plivam, inače bi po svojoj Dalmatinskoj prirodi sjedio negdje u hladu, što se i dešava kada odem na ljetovanje, ne pada mi baš na pamet da treniram plivanje, mogu otići na utrku, ali trenirati, to ne dolazi u obzir, tu i tamo otplivam kojih stotinjak metara i to je sve.

Poznat si kao kralj Totalsporta?
Haha!! Pokušavao sam se bezuspješno vratit u trčanje, pa me Joža Dikon nagovorio na triatlon, ali mi je i tu trčanje bio problem i onda me je spazio Borko Prvan i nakon dugog nagovaranja ugurao u Totalsport. Prva utrka je odmah počela s vikom oko moje diskvalifikacije, druga utrka je završila sa stvarnom diskvalifikacijom, a nakon toga mi je krenulo. Ne znam ni kako se je završila ta liga 2016., tko je pobjedio, ali ja sam uspio isprobati barem 10 disciplina: rolanje, hodanje, veslanje, plivanje, bike cestovni, bike MTB, plivanje, romobil...Na kraju sezone sam sa 7 disciplina uspio postići rekord Totala (op.u. 7 disciplina unutar 2 sata) i mislio sam to je to, sad se mogu baviti drugim stvarima, no onda je Borko rekao da je nemoguće napraviti 8 disciplina. Za one koji nisu u Totalu, cilj Totala je u 2 sata napraviti što više disciplina kojih ima preko 20, no ako kreneš u sljedeću disciplinu i ne završiš je u isteku 2 sata tada si diskvalificiran, ništa ti se ne broji, a 8 disciplina koje su stvarno zahtjevne je teško napraviti u 2 sata.

Na Borkove tvrdnje o nemogućnosti za nas amatere da napravimo 8 disciplina mi se je opet upalila crvena lampica i sljedeća ljetna sezona, 2017., bila je moja najzanmljivija sportska sezona, provedena je u postavljanu rekorda u T8. Upotrebio sam moć interneta da zainteresiram i zabavim ljude sa svojim najavam obaranja rekorda. Taj svoj poduhvat sam nazvao Umri muški i mislio sam da će biti uspijeh i sasvim dovoljno ako jednom postignem T8 ( 8 disciplina) i sramežljivo sam ga najavio na FB kao "Umri totalno muški 1". Nisam bio siguran da će mi uspijeti, no kako to ide, utrka izvuče najbolje od mene i pala je prva osmica - 1:56:44, tri minute prije limita od 2 sata. Bilo je to sa 4 plivanja. Plivanje u Totalu je 750m, a ako si dobar plivač tada je vremenski najisplativije i T8 mi nije više izgledalo teško dostižan tako da sam odlučio napraviti T8 sa 3 plivanja, što je već zahtjevnije. Bio je to nastavak serijala i najavljen je kao "Umri totalno muški 2" i odmah je donio rekord T8 sa 'samo' 3 plivanja: 1:57:33 , a isti je dan Stanislav Bergant sa 4 plivanja postavio novi rekord T8 - 1:54:42. Kako rekordi postoje da se ruše krenuo sam na Stanislavov rekord - "Umri totalno muški 3" i na samom kraju ljetne lige je i on srušen i donio trenutni rekord u T8 - 1:50:28.

Tvoji najveći uspjesi?
Moji najbolji rezultati nisu ništa posebno, a najveći uspjeh mi se čini prenošenje svog entuzijazma i ljubavi prema sportu drugima. Kako su mene mnogi potaknuli da se bavim sportom od trčanja, plivanja, triatlona... tako sam i ja poticao druge i najveći uspjeh mi je da sam moju suprugu i mog oca uveo u trčanje. Kako sam prije skoro 30 godina tražio smisao života i jedan veći dio tog smisla našao u trčanju i oni su u sportu našli smisao i to još veći nego ja. Tata Franjo je sa 60 godina počeo sramežljivo trčati i danas je legenda trčanja i sa 82 godine još ide na utrke 5 i 10km, do prošle godine je trčao polumaraton. Sa 70 godina je trčao maraton 3:55 i polumaraton 1:35. Mirela je otrčala puno maratona i ultramaratona i prošle godine je odradila "Ironman" (triatlon duge distance: 3.8 km plivanja, 180 km bicikla i 42.200 metara trčanja, op.u.)  gotovo bez ikakavih priprema, samo iz inata da i ona to može napraviti - imamo istu crvenu lampicu koja se pali u glavi kad netko kaže da nešto ne možemo napraviti.


Dražen, hvala ti na tvom vremenu. Želimo ti puno uspjeha u sportu i najvažnije, da nema ozlijeda. Vidimo se na Jarunskoj ligi i na Totalsport maratonu, 31.05.2018.